“Život”

Psiholog i geštalt psihoterapeut Brankica Šaljić-Milenković u intervjuu za “Dan” otkriva zašto neke emotivne veze uspjevaju, a neke nemaju srećan kraj

 

Od zaljubljenosti do ljubavi

 

“Tražite ljude koje biste voljeli. To je tajna i uspjeh čitavog života”, napisao je francuski književnik Emil Zola. Ova maksima prati nas od djetinjstva do starosti. Pa ipak, na životnom putu mnogo češće i brže se zaljubljujemo nego što istinski volimo.

Zašto nam se to događa? Mora li put do ljubavi uvijek da vodi preko zaljubljivanja ili postoje i neki drugi putevi kojima ćemo koračati da bismo stigli do ljubavi? Da li je “krajnja destinacija” zagarantovana? Kako napraviti razliku između zaljubljenosti i ljubavi? Na ova pitanja za “Dan” daje odgovore psiholog i geštalt psihoterapeut Brankica Šaljić-Milenković.

-Mnogo je teorija o tome šta je ljubav a šta zaljubljenost, kako da znamo da li osjećamo jedno ili drugo, koje su razlike i vjerujem da svako ima i svoju definiciju – kaže Brankica za “Dan”. – Reći da je zaljubljenost prva faza ljubavi bilo bi pogrešno i pokazalo bi naše uvjerenje da tako počinje svaka ljubav. To, međutim, nije istina. Do ljubavi se dolazi na mnogo različitih načina: nekada preko dugotrajnog prijateljstva ili poznanstva, lagano i bez velike strasti, ili pak preko takozvane “ljubavi na prvi pogled” i “leptirića u stomaku”. Koliko ljudi, toliko i iskustava i priča kako su se dvoje prepoznali. Međutim, dešavaju se i zabune kada nam zaljubljenost i ljubav zvuče kao sinonimi, ili kada se ljubav shvati kao nastavak zaljubljenosti. To je svakako nekada i slučaj, ali ne uvijek. Nekada se veza okonča kada se partneri odljube. Neki ljudi “idu” iz zaljubljenosti u zaljubljenost, jer je za njih to intenzivno osjećanje prioritet i vjeruju da jedino tako ima smisla živjeti. Neko se plaši da ostane bez partnera, pa se često nađe u paralelnim vezama ili iz jedne veze ne izlazi dok ne započne drugu. Neko vjeruje da ljubav nije prava ukoliko nije počela ludom strašću i na prvi pogled. Postoje ljudi koji se nikada nisu zaljubili na prvi, već na drugi ili stoti pogled. Neko ide i toliko daleko da ako prilikom prvog poljupca “ne čuje vatromet u svojoj glavi” to znači da ta osoba nije “ona prava”. Prije nego se dvoje zavole oni mogu biti i ravnodušni jedno prema drugom, mogu biti u stalnom konfliktu, izrazito nervirati jedno drugo ili se mogu samo sviđati.

Svako od nas tokom života upoznaje veliki broj ljudi. Ipak, šta je ono što nas inspiriše da se zaljubimo u neku osobu?

-Svako od nas ima model po kom tražimo “srodnu dušu”. Uvijek biramo “drugu polovinu” na osnovu onoga što vjerujemo da je potrebno da partner ima od osobina da bismo sa njim bili srećni. Dovoljno je da, recimo, osoba bude lijepa i da nam se sviđa kako se ponaša, pa da nam se dopadne i da joj onda nesvjesno pripišemo i ceo set osobina za kojima tragamo, iako ih ta osoba vrlo vjerovatno nema ili barem nema sve koje smo poželjeli. Mi vjerujemo ako je neko lijep i lijepo se ponaša da je vjerovatno i dobra duša, pa mu onda “nakarikamo” i niz drugih osobina koje se nama prirodno uz to uklapaju. Da je, recimo, ta osoba romantična, nježna, pažljiva i poštena, jer sve to “ide” za nas uz nekog ko je dobra duša. Isto tako reaguje na nas i ona druga strana, sa svojim predstavama i uvjerenjima. Jedno vrijeme, tako opijeni, upoznajemo se sa sve onim često pominjanim “ružičastim naočarima”. I kada vidimo nešto kod drugog što nam se ne uklapa u sliku, mi preko toga munjevitom brzinom pređemo, pa čak i vjerujemo da to možemo snagom ljubavi i promijeniti. Tako nam ti “mali signali” ostanu prigušeni. Tokom zaljubljenosti mi se osjećamo sjajno. Od uzbuđenja i “leptirića”, do otkrivanja najbolje verzije sebe drugome, nalet energije je ogroman, a osmijeh ne silazi s lica. Odjednom, svijet je lijep, a sve ostalo je manje važno. Mi idealizujemo drugog, dok nas naša okolina gleda s čuđenjem jer oni gledaju bez tih naočara. A mi smo opčinjeni, fantaziramo, mislimo po ceo dan na našu projekciju. Partner nam nedostaje kada nije sa nama, čeznemo, patimo ili pak uživamo kao na oblacima kada smo zajedno. Postajemo nezainteresovani za neke obaveze i samo planiramo kada ćemo biti zajedno, jer je to ono najvažnije. Onda prolazi vrijeme i počnemo da se ponašamo i onako kako se to ne uklapa u našu najbolju verziju. Tada ulažemo dodatnu energiju da održimo našu predstavu drugog. Partner to čini takođe. Koliko god možemo da održimo projekcije, toliko traje i zaljubljenost.

A kad “leptirići” nestanu?

-Vremenom, razlika između onog što jeste i onog što smo zamislili postaje veća i, da se slikovito izrazim, malo spustimo “ružičaste naočare” na vrh nosa. Pogledamo malo jasnije. Onda se, malo po malo, spoznajući osobine koje smo isprva kod partnera zanemarivali ili nismo vidjeli, razočaravamo. To je ključno mjesto. Na tom mjestu, kada vidimo osobu onakvom kakva ona zaista jeste a ne onako kao što smo je projektovali, ili se razilazimo ili zalazimo na drugi teren, bez tih “ružičastih naočara”. Postoji više mogućih ishoda. Jedan od njih jeste ljubav, ali su mogući i mržnja, razočaranost, prijateljstvo… Osnovna razlika između ljubavi i zaljubljenosti je u doživljaju realnosti. Tokom zaljubljenosti onog drugog ne opažamo onakvim kakav jeste, već kakva je naša projekcija, dok u ljubavi mi vidimo sve mane i vrline, i uprkos tome ostajemo u odnosu.

Zbog čega naizgled filmske ljubavne priče doživljavaju krah?

-Do problema u vezi dolazi kada partneri imaju različita uvjerenja o tome šta je ljubav i kako se ona pokazuje. Za jednog partnera pokazivanje ljubavi je kroz djela a ne kroz riječi, kroz prisustvo, a za drugog to može biti isključivo kroz riječi, dok ljubav kroz djela uopšte ne registruje i ne prepoznaje kao način iskazivanja ljubavi. Važno je biti svjestan sopstvenih uvjerenja i razmeniti ih sa partnerom. Reći šta je to što nama treba i kako prepoznajemo da nas voli i, naravno, čuti i drugu stranu. Većina nije ni svjesna svojih uvjerenja i smatraju da je njihovo stanovište jedino ispravno. Kada je neko konstantno nezadovoljan svojim vezama, njihovim kvalitetom, ponavljajućim obrascima, onda je vrijeme da se pozabavi svojim uvjerenjima i da svjesnije i odgovornije učestvuje u tom odnosu. Možda vjerujući da je prava ljubav kada oboje žele apsolutno isto u isto vrijeme, pa i to da su gladni i da im se spava istovremeno, osoba ostaje uskraćena za rast i razvoj upravo kroz različitost. Pritom ta očekivanja su nerealna i obično u toj vezi onaj koji odluči zarad ljubavi da se prilagodi, trpi i žrtvuje se vjerujući da je ljubav žrtvovanje. Vremenom, onaj koji se žrtvuje zarad ostajanja u odnosu postaje nezadovoljan. Mogući scenario je da je ta osoba naučila u svojoj porodici da otvoreno prikazivanje nezadovoljstva dovodi do završetka odnosa i ne želi da rizikuje. Desi se da netrpeljivost raste i da se par na kraju raziđe u velikoj ozlojeđenosti. Prvi se osjeća izdanim, a drugi bježi glavom bez obzira, ljut jer se toliko žrtvovao i niko mu ni “hvala” nije rekao. Na ovom mini-primjeru vidimo koliko je odnos dvoje ljudi zapravo kompleksan. Ovdje, ako bi sve moglo stati u jednu riječ, rekli bismo da se radi o miskomunikaciji. Nije ni čudo što se toliko veza završi prije nego zapravo i počnu i što se brakovi završavaju uslijed, kako se popularno kaže, nepomirljivih razlika. Kao da je različitost već u startu problem.

Koje su najčešće “ubice” ljubavi?

-Ako dvoje ljudi nemaju svoje odvojene hobije, interesovanja i želje, vremenom odnos postaje monoton. Ljubav prema drugome ne smije uništiti njihovu privatnost. Potreban je prostor između. Ako nema prostora, onda nema rasta i razvoja, ni ponaosob ni u odnosu. Trebalo bi voljeti razlike i iz njih učiti, kroz njih napredovati. Dvoje mogu divno živjeti ako nauče da cijene zapravo beskrajne razdaljine među njima. Niko ni o kome ne zna baš sve i ako ostanemo dovoljno zainteresovani tokom godina odnosa mi svaki put možemo ugledati nešto novo. Mi smo partnera i izabrali dijelom na osnovu osobina koje su kod njega izražene, a kod nas nerazvijene. To je mjesto na kome možemo da učimo od drugog kako da sami sebe podstaknemo. I na kraju, da li će dvoje ljudi ostati zajedno ne zavisi samo od ljubavi. Ljubav nije dovoljna. Ostajanje je pitanje odluke.

 

Strast

-Postoje i uvjerenja da ukoliko prvi seksualni kontakt nije zadovoljavajući ili se “nije tresla zemlja” da tu neće biti ni “lj”od ljubavi – ističe psiholog Šaljić-Milenković. – Naravno, istina je da kvalitet seksa ne govori ništa o ljubavi. Dvoje koji se vole mogu imati tek zadovoljavajuće ili čak nezadovoljavajuće odnose, dok dvoje nepoznatih mogu imati sjajan odnos. Ne zaboravimo i da je partnerska ljubav moguća i kada odnosa nema uopšte.