Postporođajna depresija

Postporođajna depresija je često i ozbiljno stanje majki a nekada i očeva. To je klinička depresija koja se javlja par dana ili čak meseci nakon rođenja bebe. Postoje tri oblika promene raspoloženja kod porođenih žena.

 

Najbezopasniji i najčešći je takozvani “baby blues” odnosno postporođajna tuga. Javlja se par dana posle porođaja i odlikuje ga plakanje bez jasnog razloga, nagle promene raspoloženja od sreće do tuge i nazad, razdražljivost, uznemirenost, zbunjenost u novoj ulozi. Kada se na to doda umor i neispavanost situacija nije ni malo laka ali ubrzo prestaje. Smatra se da traje do 40 dana bez intervencija ikakvih. Doživljava je oko 80 posto porođenih žena. Hormoni koji tada praktično luduju učestvuju itekako u celoj situaciji pa kada se vrate lagano u balans prestaje i ova faza.

Sledeći oblik je postporođajna depresija koja se javlja nakon 4 do 8 nedelja od porođaja. Nju odlikuju tuga, očaj, nemir, osećanje da osoba nije nikakva majka, da su obaveze i staranje oko bebe mnogo veće i ozbiljnije od očekivanih i mnogo veće od kapaciteta osobe, plakanje, promena apetita,nesanica, nemogućnost povezivanja sa bebom a sa tim i krivica i stid. Doživljava je 10-16 odsto majki. Ukoliko se stanje ne tretira može trajati i godinu dana. Obično i sama majka a i osobe iz okruženja uvide da ono što se dešava prevazilazi okvire hormonalnih promena i tada potraže pomoć. Idealno je potražiti pomoć psihoterapeuta koji je sjajna podrška za tekuće procese kao i pomoć psihijatra koji će ukoliko je potrebno medikamentima omogućiti rad na problemu i olakšati nošenje sa problemom.

Ukoliko se ne tretira, postporođajna depresija može preći  u najozbiljniji oblik-postporođajnu psihozu. Postporođajna psihoza je mnogo ređi i imnogo ozbiljniji psihički poremećaj koji se javlja kod 0.1 do 0.2 odsto žena u prve četiri nedelje nakon porođaja.Češći je kod prvorotki, a oko 40 odsto njih ima u porodici nekoga sa poremećajem raspoloženja. Ovaj poremećaj odlikuju preterani umor, nesanica, labilnost, sumnjičavost, halucinacije, misli o povređivanju, suicidu. Pacijentkinje mogu imati osećaj kako ne žele svoje dete, ili da ga ne vole.Ovakva stanja često dovedu do čedomorstva, što je često povezano sa postporođajnim psihotičnim epizodama, koje uljučuju naredbodavne halucinacije da se ubije dete ili sumanosti da je dete opsednuto i da je u njemu zlo koje treba uništiti. Sumanutosti mogu uključivati ideju da je dete mrtvo ili defektno, da je opsednuto đavolom, da mu je predodređena strašna sudbina ili da ima posebne sposobnosti. Kao psihotični simptomi mogu se javiti i negacija rođenja deteta.

Dijagnoza se postavlja kada se kod žene koja se nedavno porodila pojave simtomi psihoze koji uključuju sumanutosti, kognitivne deficite, poremećaj raspoloženja i halucinacije. Ovo stanje se mora pravovremeno prepoznati i što pre lečiti. Farmakoterapijski protokoli preporučuju racionalnu kombinaciju antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja. U načelu, ove psihoze zahtevaju psihijatrijsku hospitalizaciju. U toku lečenja neobično je važna podrška i saradnja porodice.

Da se razumemo, nije lako nositi bebu 9 meseci, poroditi se, oporavljati se i istovremeno uviđati da bebin život zavisi od vas. Kada u to uključimo stalno hranjenje koje je u početku bolno, zarastanje rana, plač bebe koji praktično para uši i nespavanje dobijemo kombinaciju koju nije lako obuhvatiti. Nije sramota osetiti da nam je to previše i da nam treba pomoć. Beba  zahteva konstantnu brigu, negu, prisustvo i mnogo je lakše ženama čiji partneri ili roditelji učestvuju u tom procesu, da majka stigne i da se odmori, prošeta, ode makar do prodavnice ne bi li se za momenat izmestila i oporavila. Neretko partneri počinju da se udaljavaju i da uviđaju da su zamišljali da će sve izgledati drugačije a da ništa nije ispalo tako. U složenim situacijama i zajednicama sve je dodatno opterećujuće kada se roditelji jedne strane mešaju u novu ulogu majke i onda zaista nastane haos.Neki parovi to ne mogu da izdrže i rastanu se.

S obzirom da je bolje sprečiti nego lečiti, unapred razgovarajte sa partnerom koja su vaša očekivanja nakon porođaja,obezbedite neophodnu pomoć, nađite vreme za mala bekstva kada je beba sita, pozovite nekoga i prošetajte, popijte piće. Drugarice su tu da vas podsete da niste samo majke, da imate i niz drugih uloga, da vas kritikuju sto ste izašle čupave ili grozno obučene, da vas pokrenu i podrže. I zapamtite rečenicu koja će vam celoživotno biti važna, koja kaže- i to će proći!

 

 

This entry was posted in Razno.

One thought on “Postporođajna depresija”

Comments are closed.