Diplomirani psiholog Brankica Šaljić-Milenković u intervjuu za “Dan” otkriva kako da uspješno realizujemo sve novogodišnje odluke

Od želje do akcije

Kraj godine je vrijeme za “svođenje računa”, “podvlačenje crte” i donošenje novih životnih odluka. Spektar želja je različit: neko mašta o tome da promijeni posao, neko da poboljša odnose sa ljudima, neko da započne ili raskine emotivnu vezu, neko da ostavi cigarete, smrša, više putuje, kvalitetnije provodi vrijeme sa porodicom, nauči neki strani jezik, više zarađuje, riješi se dugova…

Ipak, ono što je karakteristično jeste činjenica da većina ljudi spisak novogodišnjih odluka iz godine u godinu samo prepisuje, uz čvrsto obećanje da će “u narednoj godini po svaku cijenu ostvariti svaki zacrtani cilj”.

Kako i zašto naši ciljevi ostaju samo “puste želje”? Zbog čega od njih tako lako odustajemo i kako da to jednom za svagda promijenimo? 

-Kraj je ujedno i početak nečeg novog – kaže Brankica. -Sam naziv Nova godina navodi nas na pomisao da bi nešto novo trebalo da se dogodi ili da bi nešto novo trebalo da uradimo. To i poručujemo u čestitkama koje upućujemo jedni drugima. Kraj godine je prilika da pogledamo u ono što smo postigli, što smo uradili, kao i u ono što nismo. Istraživanja kažu da 50 odsto populacije donosi novogodišnje odluke, a da 88 odsto planova propadne. Takođe, često se samo nadamo da će se nešto desiti. Nada je pasivna želja i daje lažni utisak da nešto ne zavisi od nas. Ima neke magije u tom ispraćanju stare i dočeku Nove godine. To je kao podsjetnik da je vrijeme prolazno i da je svaki momenat dar koji ne želimo da protraćimo. Poneseni takvim mislima, osjećamo nalet energije. Međutim, samim tim što odluku odlažemo za početak sljedeće godine, odnosno za neko vrijeme, mi se tako zapravo prekinemo i energija opada. Kada donesemo odluku, potrebno je odmah i da krenemo sa sprovođenjem.

Kako nova kalendarska godina dođe, tako splašnjava onaj početnički entuzijazam da se odreknemo loših navika, usvojimo neke dobre, promijenimo ritam života koji nas čini nezadovoljnim… Gdje ljudi griješe, zašto ne vide da su želje zavodljive? Da li je problem u postavljanju nerealnih ciljeva ili u podsvjesnoj potrebi za ostankom u “zoni komfora”?

-Tokom prve dvije nedjelje nove kalendarske godine ljudi najčešće uspijevaju da se drže donetih odluka. Onda motivacija za promjenom opada i najčešće ceo plan propada. Do kraja godine većina je tamo odakle je i pošla krajem prethodne godine. Želje za promjenom najčešće se tiču gubitka kilograma, više fizičkih aktivnosti, prestanka pušenja, boljeg rukovanja novcem i vraćanja dugova. Međutim, kako je lako osjetiti polet pri pomisli na promjenu, tako je teško održati motivaciju i energiju, a najteže krenuti u akciju. Ciljevi su nerijetko nerealni i preširoko definisani. Tako, umjesto da kažemo da želimo da idemo u teretanu tri puta nedjeljno, kažemo samo da želimo da budemo aktivniji. Kada cilj nije jasno definisan i vremenski uokviren, motivacija brže opada. Svi smišljaju ciljeve koje žele da postignu, a malo njih misli o akcijama koje treba poduzeti da bi do tog cilja i došli. Moramo predvidjeti i prepreke da nas ne bi iznenadile i totalno obeshrabrile. Takođe, teško da ćemo se promijeniti ako prethodno nismo spoznali i prihvatili sebe onakvim kakvi zaista jesmo. Moramo znati odakle polazimo da bismo negdje uopšte mogli da stignemo. Naravno, opšte je poznato da ljudi često biraju da ostanu u starom i poznatom i kada je loše, nego da krenu u novo i nepoznato, makar to novo i nepoznato bilo i bolje. To je ta zona komfora, odnosno mjesto na kome nismo spremni na rizik. Van zone komfora se dešava magija. Naravno, ne možemo promijeniti ponašanje ako nismo promijenili mišljenje, odnosno uvjerenja kroz koja i živimo naš život. I tako se onda brzo vratimo na staro. Nisu naše želje zavodljive, već mišljenje da će njihovo ispunjenje ići glatko i lako.

Koliko je u takvim situacijama bitna podrška prijatelja, a kada je potrebno potražiti pomoć psihologa?

-Podrška je uvijek i svima veoma važna u životu, baš kao i samopodrška na koju ljudi često zaborave i ne koriste je. Podrška prijatelja, porodice, partnera, nekoga ko nas vidi, čuje i razumije je od neprocjenjive važnosti za svačiju dušu. To je nešto za čime ceo život žudimo i ka čemu stremimo. Uloga psihologa odnosno psihoterapeuta je za one koji se odluče na taj vid ličnog rasta i razvoja, neprocjenjiva. Sa svojim psihoterapeutom upravo možete otkriti ono polazno mjesto koje sam pomenula. Pogledati kakvi smo zaista, prihvatiti sebe sa svim što nas čini – samo tada je neka promjena i moguća. Takođe, psihoterapeut nam može pomoći da vidimo šta se dešava sa našom motivacijom i zašto kada bi trebalo da djelamo mi se zapravo zaustavimo. Ukoliko često donosimo odluke koje ne sprovodimo ili to ne činimo do kraja i odustajemo, i ukoliko naš lični i profesionalni život zbog toga trpi, onda je svakako preporuka da se time bavimo sa stručnim licem, sve u cilju produktivnijeg i ispunjenijeg života.

Koliko je legitimno odustati od nekih zacrtanih novogodišnjih ciljeva, a da to ne utiče negativno na samopouzdanje?

-Mi imamo pravo da se predomislimo, da domislimo, da razmislimo, da redefinišemo i da se tako zapravo podržimo u donetim odlukama. To je potpuno legitimno i čak poželjno. Onoga ko nema problema sa samopouzdanjem ovakvi misaoni procesi ga neće ni omesti. Ko, pak, ima manjak samopouzdanja, malo mu i treba da se ceo sistem poljulja. Dakle, nije odustajanje ili mijenjanje ciljeva uzrok manjka samopouzdanja, ali može biti posljedica, pa da zbog takvog samodoživljaja lako odustanemo ne vjerujući da mi to možemo. Možda smo kao novogodišnju odluku izabrali da uporno radimo na odnosu sa našim partnerom, ali smo kako vrijeme prolazi shvatili da to što radimo jedino radimo mi i da nam je zapravo preko mjere, pa je odustajanje od prelaženja sopstvene granice potpuno pozitivno. Dokle god smo svjesni onoga što odgovorno biramo i svjesni smo posljedica naših izbora, sve je u savršenom redu.

Kako bi, po Vašem savjetu, trebalo da izgleda unošenje promjene u jedan segment života korak po korak?

-Plan će biti uspješniji ukoliko izdvojimo jednu želju, odnosno cilj i fokusiramo se samo na to. Ne moramo odluke o promjeni vezivati za Novu godinu, za ponedjeljak, za datume, kao što to obično ljudi čine. Svaka promjena je proces koji traje i cijelu godinu i cijeli život. Čovjek uči dok je živ. Ko je spreman da uči, ugledava, saznaje, preispituje, čuje, taj će i moći da se razvija i da se mijenja. Ljudi najčešće odustaju kada je plan promjene preširoko definisan i kada obuhvata mnogo segmenata života. Onda kada pogleda u robusnost odmah i odustane, misleći da nema potrebe ni da se trudi jer svakako neće uspjeti. Dakle – mali ciljevi, mali koraci, vremenski okviri i proslavljanje malih uspjeha su ključ. Mi često zaboravimo da proslavimo, a tako zapravo validiramo postignuto. Važno je slaviti sve što se može slaviti i čemu se radujemo, važno je sebi reći “bravo”. Ne vrijedi i drugi da nam kažu da smo u nečemu uspjeli ako mi sami ne osjećamo to i sami ne potvrdimo uspjeh. Fokusirajmo se na sada i ovdje. Šta mogu sada da učinim? Danas? Ne sjutra, u ponedjeljak, za mjesec ili dva, već baš sada, u ovom momentu. Trebalo bi i da se često pitamo da li to što sada radimo podržava naš plan i želju za promjenom ili je upravo obrnuto. Pošteno je i da se zapitamo imamo li hrabrosti za ono što želimo. Naravno, ne bi trebalo da budemo prestrogi prema sebi i kada nam se dese omaške i skretanja sa ucrtanog puta. Niko nije savršen. Važno je nastavljati i ne odustajati i kada je teško, jer toliko dugujemo sebi.

Da li je potreba da u novoj kalendarskoj godini mijenjamo sve – fizički izgled, posao, relacije sa ljudima, stil života – podsvjesni pokušaj brisanja prošlosti?

-To je uvijek individualno. Neko ne želi da mijenja sve, nego samo na primjer višak kilograma, i njemu je to sasvim dovoljno. S druge strane, neko poželi da mijenjajući svoju kilažu promijeni kompletan izgled i tako izmijenjen ne osjeća socijalnu anksioznost i ostvari uspješnije partnerske veze. Tada je pritisak veći i plan prije biva osuđen na propast. Prošlost svakako ne možemo i ne treba izbrisati, jer tu leži naše iskustvo, a iskustvo nam je zapravo ključ samopodrške. Bez samopodrške teže je živjeti. Svaki neuspjeh koji smo doživjeli je važan i koristan ako iz njega izvučemo pouku, ako ga integrišemo u svoju biografiju. Tako sebe nadograđujemo.

Snežana Moldovan